Drago J., uprkos tome što je rođen 1948. godine, nastao je tek 2007. godine. Naime, Dragina majka Veronika to je skrivala od svijeta do marta te godine. Drago je boravio u sobi sa rešetkastim prozorima preko pedeset godina. Da apsurdnost bude veća, kuća iz košmara nalazila se na svega nekoliko stotina metara od Centra za socijalni rad Bijelomanastir. Prije šesnaest godina priča o Dragi, koja je živjela u kućnom pritvoru i nije imala kontakt s vanjskim svijetom, izazvala je značajan utjecaj na Baranju i cijelu Hrvatsku. Čovjek poznat kao “nevidljivi čovjek” živio je u ulici Vladana Desnice broj 26 u Bijelom Manastiru ukupno 59 godina. Svi su ili zaboravili na Dragu ili nisu ni znali da postoji.
Ukratko, skoro 60 godina nesrećni čovjek u suštini nije postojao jer je samo mali broj članova njegove porodice znao za njegovo postojanje. Uzdržavao se od interakcije sa vršnjacima, uzdržavao se od rođendanskih proslava i nije pohađao školu. Drago je ostao u kući bez izlaska, uživajući u toplini sunca, doživljavajući vjetar na licu i udišući osvježavajući zrak. Stalno je bio zatvoren u svojoj skučenoj sobi, danju i noću. Jedini prozor u toj sobi tuge, koja je bila kao zatvor, gledao je u dvorište. Osigurana je rešetkama, baš kao i svi prozori kuće strave koja je izgrađena početkom 1900-ih.
Iako je tada imao 59 godina, Drago se ponovo rodio 2007. godine i ponovo se našao u sistemu. Centar za socijalni rad smjestio ga je u hraniteljsku porodicu Valerije Morić u Kneževim Vinogradima. Jedan od glavnih kriterijuma za odabir hranitelja bio je da znaju mađarski, jedini jezik kojem je Drago ikada bio izložen i jezik kojim je njegova majka govorila s njim. Nije razumio hrvatski i, prema riječima hraniteljice, mogao je razumjeti samo pojedinačne riječi poput “dođi” i “sjedi”, a ne cijele rečenice. Na dan izlaska iz zatočeništva, Drago se drhtavom rukom uhvatio za zid, postepeno je izlazio iz kuće, nakratko zastao, a potom krenuo prema otvorenim vratima koja su vodila u dvorište.Nije se osvrnuo dok je prolazio kroz njih. Osjećajući se prilično umorno, sjeo je na klupu pored ulice, smješten između dvije žene. Tišina je ispunila Ulicu 8. marta u Kneževim Vinogradima, kod Belog manastira. Svi ljudi okolo su stali, a suze i nevjerice i radosnice potekle su im niz lica. Ostatak pročitajte ovdje
