Zlatna olimpijka Edna Šunjić postaje dio Federalnog ministarstva kulture i sporta, što predstavlja historijski trenutak za Federaciju BiH jer prvi put osoba s invaliditetom dobiva takvo radno mjesto. Federalnom ministarstvu kulture i sporta odobrena su sredstva za zapošljavanje osoba s invaliditetom putem javnog poziva Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Edna Šunjić, zlatna olimpijka i članica Vijeća sportista Evropske specijalne olimpijade, pridružit će se kolektivu ministarstva uskoro.
Ugovor o zapošljavanju potpisali su federalna ministrica kulture i sporta Sanja Vlaisavljević i direktor Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom Ahmed Baljić. Baljić je istaknuo da je ovo prvi put da jedno ministarstvo pokazuje inicijativu i želju za zapošljavanjem osoba s invaliditetom, te je izrazio poštovanje i zahvalnost ministrici i ministarstvu na ovom presedanu.
Ministrica Vlaisavljević izrazila je zadovoljstvo što će Edna Šunjić postati dio kolektiva ministarstva. Naglasila je da je Edna, osim što je zlatna olimpijka, posjeduje pozitivan duh, upornost i borbenost koja je inspiracija mnogima. Ministrica je istakla važnost inkluzije osoba s invaliditetom u radno okružje te izrazila nadu da će Federalno ministarstvo kulture i sporta biti primjer drugim institucijama u omogućavanju ravnopravnosti i poštovanja za osobe s invaliditetom. Na kraju, ministrica je pozvala sve druge institucije da slijede ovaj primjer i omoguće osobama s invaliditetom jednakopravan život i pravo na rad.
Ispovijest u nastavku
Kad sam bila mala, otac je radio u firmi u kojoj su uvijek kasnile plate, mama isto. Otac je jednom preko 6 mjeseci radio bez plate. Naravno, to je uvijek bio izvor svađa i problema. Kad dobije platu sve je davao za kuću, ali to nije bilo dovoljno, mada je on znao reći da previše trošimo. To sam mu uvijek zamjerala. I njemu i mami zapravo, jer su ostali u firmama u kojima su primali bijedne plate i to neredovno, pod izgovorom da su to prije rata bile dobrostojeće firme i da “nemaju kud drugo” jer je sve propalo. Oca odavno već nema s nama, a meni su nažalost rijetke lijepe uspomene… čak i bajrami, sad kad radim i imam novca, ne odišu praznički, jer sam ih u djetinjstvu pamtila po neimaštini i zakašnjelim platama zbog kojih nismo ni te praznike dočekivali normalno. Neka se srame direktori firmi koje su privatizovali poslije rata, a radnike učinili bijedom. Neka znaju da djeca tih radnika i dalje pamte da nisu imala novca za praznike, mature i ekskurzije. I ne opraštamo!
