Povezanost Srbije i turaka, datira još od prije 7 vijekova, a svi već jako dobro znaju da su turci imali i vlast u nekim državama u ovoj regiji. Dovoljno je da samo pogledamo bilo koji jezik sa ovih prostora, i tamo ćemo da nađemo jako puno turcizama u svim mogućim oblicima.
Priča kaže da je Jerina Branković, slično kao i njezin svekar Vuk Branković, kroz povijest nepravedno označavana kao ukleta ličnost ili netko tko je nanio zlo Srbima. Iako ostaje nejasno što je Jerina mogla poduzeti da opravda takvu osudu, dokazi nedvosmisleno pokazuju da je svaka odluka koju je donijela bila u najboljem interesu Srba. Nažalost, njeni napori nisu bili dovoljni. Irina Kantakuzin, tada tek 15-godišnja djevojčica, dovedena je iz Grčke da se uda za despota Đurđa Brankovića, koji je od nje bio nevjerojatnih 20 godina stariji. Despot je prije toga bio oženjen i imao djecu, ali je Irina bila ta koja je uspjela zarobiti njegovo srce, kako tradicija nalaže.
Prva nesreća koja je zadesila Irinu bio je tragičan gubitak njihovog 13-godišnjeg sina. Ovaj pogubni događaj dogodio se unatoč činjenici da su Irina i njezin suprug već imali tri sina, Grgura, Stefana i Lazara, kao i kćer Katarinu. Međutim, podrijetlo njihove kćeri Mare ostaje neizvjesno, jer se ne zna je li ona njihovo biološko dijete ili je nastala iz prethodnog braka despota Đurđa.
Srbija se tijekom Jerinine vladavine suočila s golemim izazovima, zbog čega su joj mnogi Srbi te poteškoće pripisali. Sa sjevera su vršili pritisak Mađari, dok su s juga prijetili Turci. U pokušaju da smanje napetosti s Ugarskom, Brankovići su dogovorili brak svoje kćeri Katarine s grofom Ulrichom II. Međutim, Turci nisu odobravali ovu zajednicu i tražili su drugu kćer, Maru, kao gestu savezništva. Taj razlaz je za Jerinu, kao i za brojne Srbe u to vrijeme, bio emocionalno naporan, pogotovo jer je Mara bila predodređena za turski harem.
Jerina je, kao i mnoge Srpkinje svog vremena, svojom udajom i utjecajem na muža odigrala značajnu ulogu u izdržavanju svoje obitelji i svoje zemlje. Dugo je imala utjecaj na sultana Murata II., zalažući se za dobrobit svoje braće. Njezin se utjecaj proširio čak i na sultana Mehmeda II., koji ju je visoko cijenio. Unatoč tome što joj je bilo dopušteno prakticirati svoju vjeru, njezin položaj carice izazvao je negodovanje kod mnogih. Irinini i Đurđevi sinovi bili su prisiljeni boriti se na strani Turaka, a Grgur je čak pomogao u osvajanju Soluna, rodnog grada svoje majke. Međutim, ni to nije bilo dovoljno da se Turci umire. Kako bi se spriječio eventualni savez između Brankovića i Ugarske, Grgur i Stefan su poslani sultanu kao taoci. Unatoč Jerininim naporima da ih spasi, oboje su na kraju oslijepili, zadajući još jedan razoran udarac nesretnoj Jerini.
Nakon izbijanja kuge bila je prisiljena potražiti utočište na Svetoj gori. U nastojanju da zaštite svoj narod, ona i Đurađ su značajan dio svog bogatstva potrošili na kupovinu pravoslavnog roblja od Turaka.
Jerinin život završio je u zidinama Rudnika, gdje je preuzela ulogu časne sestre. Nakon Đurđeve smrti, njezin sin Lazar, koji je već preuzeo dužnost nasljednika, zajedno sa suprugom Jelenom, prognao je obitelj iz Smedereva u potrazi za skrivenim blagom obitelji Branković. U svibnju 1457. godine Jerina je umrla, a nagađanja sugeriraju da je njezin najmlađi sin Lazar odgovoran za njezino trovanje. Točno mjesto njezina pokopa ostaje misterij, ali srpski folklor koji okružuje njezinu kletvu i izdaju opstaje.
