Srceparajuće priče stalno izlaze iz Domova za napuštenu djecu. Značajan dio te djece na kraju se nađe na ulici, nesposoban da se integrira u društvo. Naš fokus danas je usredotočen na pojedinca koji je hrabro odlučio krenuti u potragu za svojim biološkim roditeljima…
Usred niza izazovnih okolnosti, primljen je telefonski poziv koji je potaknuo dubokoumno pitanje: “Majko, prepoznaješ li me?” Danas predstavljamo još jednu izvanrednu priču koja govori o izvanrednom putovanju Pashe, hrabre žene, i njezina muža, koji su neustrašivo preuzeli dužnost brige o napuštenom djetetu koje je nezakonito odvedeno s vlastitog posjeda. Srce mi je palo kad je, nakon što je šest godina posvetio njegovanju ovog napuštenog djeteta, nasilno otet iz vlastitog dvorišta. Neočekivano, sjećanja su se ponovno pojavila petnaest godina kasnije kada je poznati glas s druge strane telefonskog poziva postavio dirljivo pitanje: “Majko, sjećaš li me se još uvijek?
Živeći u selu u blizini Kladnja, u Bosni i Hercegovini, gospođa Paša i njena supruga Muniba dijele svoje živote, kao što je prikazano na fotografiji prikazanoj na preentscreen/Youtube. U našim krajevima kruže brojne priče o hrabrim činovima žena koje svesrdno grle i njeguju ostavljenu djecu, među kojima je i Paša. Unatoč tome, ovaj se specifični prikaz ističe svojim duboko dirljivim završetkom.
Očaravajuća ljubavna priča Muniba i Paše započela je na slučajan način. Ponosna Kladanjka Muniba i Paša, podrijetlom iz pitoresknog Mrkonjić Grada, veselo su proslavili više od četiri desetljeća braka. U čarobnoj Vlasenici putevi su im se slučajno, kao sudbinski vođeni, ukrstili. Upravo za vrijeme Pašinog boravka u Vlasenici, koji se poklopio sa prisustvom Munibine sestre u istom mjestu, njihovi životi su se isprepleli. Upravo u tom trenutku priča o njihovoj ljubavi započela je i od tada su krenuli na put rasta i druženja. Unatoč tome što nemaju biološku djecu, Pasha i Munib posvetili su svesrdnu brigu djevojčici koja je bila napuštena i prepuštena sama sebi do šeste godine.
Usredotočena na odiseju napuštenog djeteta, ova duboko dirljiva pripovijest izaziva duboke osjećaje. U prošlom vremenu, baka se suočila s mučnom odlukom da napusti svoju vlastitu unuku. Upravo sam u tom trenutku uskočio, pružio ruke za zagrljaj i pružio njegu utočišta kao udomitelj malom djetetu. Djetetove neumoljive suze služile su kao stalna molba za njezinu majku, tjerajući me da je podučavam delikatnoj praksi hranjenja na bočicu.
Svaki dan je nosio svoje prepreke, ostavljajući nas u nedoumici šta nas čeka u Mrkonjić Gradu. No, kamo god moj put vodio, ona će zauvijek ostati uz mene kao vjerna družica. Kad je imala samo četiri mjeseca, djevojčicu je napustila baka. Pasha je bio taj koji je pokazao ljubaznost i uputio joj poziv da joj pruži dom pun ljubavi uz njega i njegovu ženu. Unatoč nemogućnosti da zatrudne, pronašli su utjehu u tome što su je zagrlili kao dragog člana svoje obitelji. Prvih šest godina njezina života imao sam čast brinuti se o njoj, a ona me s ljubavlju oslovljavala s “mama” u svakoj riječi koju je izgovorila.
Nakon ratnog kaosa, biološki roditelji djevojčice uspjeli su je locirati i nasilno su je odveli od mene, počinivši pritom djelo krađe. Paša, koji nije volio ime Hadžira, odlučio je djevojčici podariti novi identitet, Samira. Pasha je doživjela ogromnu emocionalnu devastaciju zbog otmice kćeri. Baš kad je mlada djevojka bila na rubu da krene na svoje obrazovno putovanje, njezini su se roditelji iznenada ponovno pojavili i nasilno je oteli od Pashine skrbi, brzo je otjeravši.
Najprije smo odbili zahtjev roditelja da im se djevojčica vrati. Naša izuzetna briga za nju stvorila je duboku vezu među nama. Sama pomisao da je odvojimo od brižnog okruženja koje smo joj pružili bila je preteška za podnijeti. Ipak, uspjeli su je jedne noći tajno odvesti. Sljedećih sam dana bezbroj puta pokušavao doći do njezinih roditelja. Nakon upornih napora, konačno sam ih pronašao i brzo se ponovno ujedinio s mladom djevojkom. Radost koju je izrazila kad nas je ponovno vidjela bila je neopisiva.
Postigli smo zajednički dogovor da skrbništvo nad djevojčicom podijele udomitelji Paša i Muniba i njeni biološki roditelji. U početku je ovaj dogovor tekao glatko, dopuštajući svakoj skupini roditelja da provedu 15 dana sa svojom kćeri. Nažalost, nakon godinu dana, Pasha i Munib su se preselili, neočekivano odveli djevojčicu sa sobom i prekinuli svaku komunikaciju s njezinim biološkim roditeljima. Unatoč tome, pružali smo joj ljubav i brigu od malih nogu. Nedavno sam dobio zahtjev za prijateljstvo na Facebooku od žene po imenu Samira Šahinović, koja mi je vratila sjećanja na taj prošli događaj, iako je prošlo dosta vremena.
Obično sam neodlučan kada je u pitanju prihvaćanje zahtjeva za prijateljstvo od osoba koje ne poznajem. Međutim, nakon daljnje istrage, otkrio sam da je ta osoba bila mlada osoba bez ikakvih obiteljskih veza sa mnom. Ovo me otkriće na kraju navelo da odbijem njezin zahtjev. Usred mnoštva obaveza s kojima su se Pasha i njezin suprug suočili nakon smrti njegove majke, našli su se bombardirani neprestanim telefonskim pozivima, što je samo dodatno povećalo njihov ionako golem teret. Ipak, usred ove kaotične situacije, jedan poseban poziv privukao je Pashinu pozornost, natjeravši je da se javi i otkrije identitet pozivatelja. – Halo, Samira je – otkrio je glas. “Možemo li popričati? Kako si? Moram te ispraviti, dragi moj sine, jer nisam nikome majka, a i nemam svoje djece.
Samira je u hrabrom obračunu otvoreno priznala svoju obiteljsku vezu s Pašom i otkrila da je uspjela doći do njegovog broja telefona. Postao je običaj da Samira i Paša razmjenjuju posjete svake godine. Samira bi putovala do pašine rezidencije, a na povratku bi je paša posjetio. Ono što ovom aranžmanu daje intrigantan aspekt je uključivanje Samirinog biološkog oca, koji također sudjeluje u ovim posjetima. Unatoč okolnostima, Samirin čin spašavanja očevog djeteta postavio je temelje za njezinu sadašnju ulogu odane kćeri i Pashi i svojim biološkim roditeljima.
